Dan kad je zaiskrilo u Zaboku - priča s poroda

August 26, 2018

 

 Slika gore sam ja za vrijeme zadnjeg truda, onog nakon kojeg sam čula prvi plač svog prvog djeteta, Iskre. 

No, krenimo ispočetka. 

 

S obzirom da sam učitelj yoge i kineziterapeut i da se bavim svojim tijelom svakodnevno, godinama, bilo mi je izuzetno bitno da imam pozitivno iskustvo poroda.

Za mene je to značilo da mogu aktivno sudjelovati u odlukama vezano za porod, da se mogu kretati, jesti i piti za vrijeme trudova, da imam muža uz sebe, da mi ne rade epiziotomiju rutinski i da kada rodim nas troje imamo zlatni sat, neometano vrijeme nakon poroda.

 

Sistemom eliminacije dolazim do rodilišta Bračak, OB Zabok, koje je jedno od 4 rodilišta u Hrvatskoj koje sudjeluju u projektu Rodilište - prijatelj majki, što podrazumijeva da se trudnicama na porodu omogućuju svi gore navedeni uvjeti.

U 18. tjednu trudnoće muž i ja odlazimo na trudnički tečaj u Zabok. Oduševljeni smo opremljenošću, osobljem i pristupom, te definitivo odlučujem - rodit ću u Zaboku!

 

S obzirom da živim u Velikoj Gorici ta se odluka mnogima činila u najmanju ruku neobična, no to me nije pokolebalo. Do Zaboka imamo autom oko 45 min, a do zagrebačkih rodilišta oko 25 minuta, tako da mi ta razlika nije bila presudna. 

 

Termin poroda je bio 8.8. Ja sam nekako sebi u glavi složila da je to 8.8. najkasnije, a vjerojatno će biti i ranije. Međutim, taj 8.8. prolazi, a ja sam još trudna! Doktori baš ne vole zadržavati trudnoću kada prođe 40 tjedana jer postoji rizik od zamućivanja plodne vode, a i beba je sve veća. Spominju mi hospitalizaciju i inducirani porod, što nikako ne želim ako nije nužno. 

 

Na 40 tjedana i 2 dana trudnoće dolazim na CTG u samo rodilište jer je vikend, pa trudnička ambulanta ne radi. Dok mi jedna primalja namješta CTG i govorim joj da sam prenijela, u prostoriju ulazi druga primalja, INES, za koju tad još niti ne slutim da će odigrati ključnu ulogu da imam porod kakav želim. Kada kažem da je termin bio prije 2 dana, Ines se nasmiješi, odmahne rukom i kaže - Ma doobroo. U stilu - nema razloga za ikakvu brigu. 

 

Dogovor je da dolazim svaki drugi dan na CTG i amnioskopiju (pregled plodne vode), pa dok je sve u redu čekamo da krene prirodno. 

Dolazim opet za 2 dana na CTG, ovaj put mi ga Ines spaja. Razgovaram s njom, ona me ohrabruje da još malo pričekamo i podržava da sam doma uz redovne kontrole, dok trudovi spontano ne krenu. Izražavam joj svoj strah da bebica možda želi već van, ali da moje tijelo nekako ne može proizvsti kritičnu razinu hormona da porod krene.

 "Ma nije stvar u vama, niste vi ništa krivi. Kad bebici bude vrijeme, onda će izaći", ohrabruje me Ines.

I tada iznenađenje - dok ležim prikopčana na CTG, po prvi puta osjetim bolove slične menstrualnima. CTG također očitava trudove. Ines me savjetuje da ako želim roditi sa što manje uplitanja odem doma i dođem kad se sve to dobro zalaufa, 

CTG i plodna voda su opet savršeni, otvorena sam tek 1 cm, a doktor mi predlaže hospitalizaciju, koju odbijam. 

 

Odlazim doma i imam lagane trudove par dana, koji se javljaju navečer po par sati. To još nisu pravi trudovi, nego se cerviks stanjuje i polako otvara.

Na 41+1 navečer mi jače kreću trudovi i odlučim otići u bolnicu na hospitalizaciju. Pregledavaju me, otvorena 3 cm. Smještaju me na trudnički odjel. Dogovor je da ćemo 3 puta dnevno raditi CTG, pa dok je s bebom sve u redu, ja mogu još biti trudna. 

Ušla sam u 42. tjedan, nije ni meni više svejedno. I muž i ja smo izrazito visoki, krupnije građe, počinjem razmišljati kolika će to biti beba.  Plus, svjesna sam da se u bilo kojem trenutku može zamutiti plodna voda i zakomplicirati stvari. Nisam niti spavala dobro nekoliko noći za redom jer imam lagane trudove kroz noć i počinjem preispitivati svoju odluku o 100% prirodnom porodu. Pronalazim sve manje argumenata da insistiram na 100% prirodnom porodu i malo poticaja mi zvuči sve privlačnije. 

Ne zelim da moja uvjerenja postanu moja ograničenja.

Nakon 2 dana otvorena sam tek 5 cm. Sporo to ide. 

U subotu ujutro na viziti doktor me pita da li sam za to da danas rodim, da potaknemo porod. Pristajem. na 41+ 3 sam. Dosta mi je trudnoće, želim roditi. 

 

Odlazim s trudničkog odjela u predrađaonu, kad tamo - primalja Ines plus još jedna predivna primalja Barbara. Ines me dočeka sa širokim osmijehom.

"Mi smo si izgleda suđene", kaže mi Ines.

Kada sam nju vidjela, znala sam da će sve proći dobro.

Pitaju me želim li klistir i/ili brijanje. Odabirem klistir. Pražnjenje crijeva trajat će jedno 45 minuta, taman dok muž dođe do Zaboka. 

Dolazi muž i smještaju me odmah u rađaonu. Doktor me pregledava otvorena sam 5,5 cm. Probušit ćemo vodenjak. Držim Ines za ruku. Ništa strašno, 

Stavljaju mi minimalnu dozu sintetičkog oksitocina - dripa ili kako mu u bolnici tepaju- dripeka. Pogledam na sat. 10:05. Krećemo!

Trudovi polako postaju sve intenzivniji. Ines me potiče da mijenjam položaje kako mi odgovara. Sve dok CTG prati bebine otkucaje srca, slobodna sam kretati se. Sjedam na loptu. Mala mi je. Ines odmah donosi veću. To je to. Bit ću na lopti. 

Muž odazi po hranu i sokove.  Nas dvoje većinom smo sami, primalje dolaze da provjere je li sve u redu, malo nas ohrabruju i to je to.

Oko podneva idemo provjeriti napredak -  tek 1 cm. Pojačavaju drip s 10 na 20. Ubrzo kreću još jači trudovi. Dolazi primalja Barbara, pokazuje mi kako da dišem, kako bih olakšala i sebi i bebi osigurala dovoljno kisika. 

"To je sad pravi trud, to je ono što želimo. takve trudove trebamo da rodite", kaže mi Barbara. 

Ja sam na lopti cijelo vrijeme, a pauze između trudova postepeno se smanjuju. Sad imamo oko minutu između. Taman za gutljaj vode, zalogaj hrane ili obavljanje kraće nužde u gusku. Muž mi sve asistira. Divan je - staložen, smiren, maksimalno skoncentriran na to kako da mi olakša. Opet se zaljubljujem u njega.

Kombinacija psećeg disanja, sjedenja na lopti i čvrstog držanja za ručke kreveta mi omogućuje da sam cijelo vrijeme prisutna. Nemam osjećaj da me trud kontrolira i bol mi nije nepodnošljiva. Moj subjektivni dojam je da je to maksimalna bol koju još mogu podnijeti, a da sam potpuno prisebna i svjesna.

Oko 14:00 primalje me potiču da mijenjam dodatno položaje. S kreveta na loptu, s lopte na krevet. Ines mi predloži da provjerimo napredak. Malo me strah da sam se otvorila tek pola cm, to bi me baš demotiviralo, no pristajem. 

"Na 9 cm smo! Glavice bebe se jako gura prema dolje" kaže mi Ines.

Ma izvrsno. Još 1 cm i to je to. Primalje odlaze nešto pojesti na brzinu, a ispred nas je još taj 1 cm prije nego krene grande finale.

Do tad sam se za vrijeme truda na lopti držala za ručke kreveta i naginjala prema naprijed, no sada mi više odgovara u trudu se naginjati prema iza. Pretpostavljam da se to beba spuštala, pa joj je moje tijelo na taj način radilo mjesta. Muž se postavlja iza mene, u svakom trudu naslanjam se na njega cijelom težinom leđa, otvaram usta i dišem plitko, glasno, brzo.

Fascinirana sam kako tijelo zna samo se postaviti u položaj koji mu paše. Također, fascinantno mi je kako me nagon preuzima, ono animalno u nama. Tijelo samo radi što treba, onako kako je predisponirano kroz tisuće godina ljudske evolucije, na meni je samo da se pustim. 

Za 20-ak min dolaze primalje i predlažu mi da legnem na krevet. Na krevetu su trudovi nešto rjeđi, pa da se malo odmorim i skupim snage za izgon. 

"Mi idemo popiti kavu, tu smo za 10 minuta!", kaže Ines. 

Ja odjednom osjetim brutalni pritisak na dno zdjelice. 

"Imam nagon za tiskanje", glasno protisnem kroz zube usred tog pritiska. 

Ines mi brzo prilazi.

"Vidim glavicu. Beba ima tamnu kosicu", kaže,

Ništa od njihove kave.

U roku od jedne minute dolazi i doktor i krećemo s izgonom. Ines me masira, vidim da daje sve od sebe da prođem bez epiziotomije. To je sve bilo jako brzo gotovo, iz trećeg pokušaja sam u jednom jakom trudu istisnula cijelu bebu.

"Jeste me rezali?" pitam je.

" Ne!", odgovara, malo i s ponosom. Ima na što i biti ponosna, svaka joj čast.

Stavljaju mi bebu na trbuh. Malo sam popucala. Stavljaju mi lokalni anestetik i doktor mi to sanira. Radilo se o 2 površinska šava. D

Muž me hvali kako sam bila super, ja hvalim njega, gledamo zajedno u naše čudo. Naše prvo dijete.

"Pa nije bilo baš tako strašno!", kažem. 

Primalja Barbara mi pomaže poroditi posteljicu. Doniramo matične stanice krvi iz pupkovine u Zakladu Ane Rukavine. 

Odnose nakratko bebu da je izvažu i prebrišu. Apgar 10/10, 51 cm, 3720 g.

Ne mogu vjerovati da sam kao prvorotka prošla bez epiziotomije, a beba je tako velika!

 

 Slika gore je naš prvi poljubac. Poljubac na koji sam čekala 3 godine. Poljubac o kojem sam maštala kroz 4 postupka potpomognute oplodnje. Poljubac za koji sam se toliko puta pitala hoću li ga ikada doživjeti. Hoću li ja ikad poljubiti svoje dijete. Sve to proletjelo mi je kroz glavu u tom trenutku. Napokon! Bože, koliko samo emocija stane u jedan poljubac!

 

Donose nam je za nekoliko minuta, Barbara nam pomaže da obavimo prvi podoj i ostavljaju nas nasamo 2 sata da se mazimo i upoznajemo. 

 

Zahvalna sam cijelom ginekološkom odjelu OB Zabok jer sam imala humani porod na kojem su moje želje maksimalno poštivane. Porod mi je ostao u sjećanju kao lijepo, osnažujuće iskustvo. Osjećala sam se sigurno i zaštićeno, ali ne i bespomoćno. Osjećala sam se kao vođa svog poroda, kao netko tko ima autonomiju nad svojim tijelom i svim odlukama vezanim uz njega.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Please reload

Posljednje objave

September 24, 2019

September 13, 2019

March 26, 2019

January 7, 2019

January 3, 2019

Please reload

Pretraga po Tagovima
Please reload

Pratite nas
  • Facebook Basic Square
Arhiva
Please reload

  • Wix Facebook page
  • Google+ App Icon
  • YouTube Classic