Marina - anđeo čuvar naše Gorice

Prije nekoliko mjeseci imala sam sreću upoznati anđela čuvara Velike Gorice – Marinu Drašković. Ne vjerujete? Pročitajte ovaj tekst do kraja, pa javite jesam li vas razuvjerila.

Marina je ušetala prije par mjeseci u Yoga studio VG. Prije nego je došla kontaktirala me - s obzirom da ima bebu, najbolje bi joj odgovarali jutarnji termini rekla je. Premda to nisu termini za početnike, ona je sportašica, ima osjećaj za tijelo, pa bude pohvatala brzo, rekla je u mailu. Složila sam se. Tako je i bilo – nakon par tjedana postala je dio naše male jutarnje Morning flow grupe.

Kliknule smo na prvu. Marina spada u tip ljudi koji mi najbolje "sjedaju" – nema kod nje glume, prirodna je, spontana, skromna, pametna i jednostavna. Bivša reprezentativka juda. Bila sam fascinirana kako je pristupila yogi i kako je pokazala poštovanje prema meni kao učitelju – premda ima osviješteno tijelo, jer je cijeli život aktivna u sportu, od prvog trenutka je poštovala mene kao učitelja yoge – moje sugestije oko asana, disanja i svega ostalog nije dovodila u pitanje.

Kako smo se polako upoznavale, tako sam saznala da je Marina osnivač i voditelj judo kluba za djecu s invaliditetom Fuji. Marina trenira djecu s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama i autizmom. Fuji je prvi registrirani judo klub za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Trebate čuti Marinu kada priča o djeci koju trenira – oči joj postanu sjajne, cijelo lice se razvuče u jedan veliki osmijeh, a cijelo tijelo odiše ponosom na svoje klince. Često čujem od nje o njihovom napretku i onim malim, svakodnevnim pobjedama, pa sam i ja sretna.

Evo HRTovog priloga o Judo klubu Fuji

S Marinom sam napravila mini-intervju, koji možete pročitati u nastavku.

Kako si došla do zvanja trenerice juda djece s poteškoćama? Odakle ideja?

- Kao trenerica juda počela sam raditi 2005. godine, međutim to je bio isključivo rad s natjecateljima, odnosno djecom bez teškoća. U proljeće 2012.godine sam čula da udruga CeDePe u Zagrebu traži trenera juda koji bi probao raditi judo s klincima koji imaju cerebralnu paralizu i svi su im redom rekli da je to nemoguće. Osim mene. Otišla sam se upoznati s klincima i na prvu uočila ogroman potencijal. Program u toj udruzi izgubio je financiranje i tu mi se upalila lampica da trebam osnovati svoj klub u Velikoj Gorici koji je na kraju osnovan već u kolovozu te iste godine. U vrlo kratkom roku u klub su se uključila djeca s raznim teškoćama (cerebralna paraliza, Down sindrom, intelektualne teškoće...). Prošle godine sam završila jedan program za osposobljavanje u organizaciji Hrvatskog paraolimpijskog odbora i HOA-e te stekla titulu voditelja sportsko-rekreacijskih aktivnosti za osobe s invaliditetom.

Koji je glavni razlog zbog kojeg radiš ovaj posao?

- Glavni razlog je ljubav. Nakon godinu i pol bezuspješnog traženja posla u struci (diplomirani ekonomist sam) shvatila sam da je ovaj klub moj životni poziv i da se trebam odvažiti i probati živjeti kao trener juda osoba s invaliditetom. Eto, s obzirom da je Fuji prvi takav klub u Hrvatskoj i moje radno mjesto je prvo takvo. Ne smatram to poslom, već prilikom da klincima s raznim vrstama invaliditeta obogatim život uz pomoć juda. Inače je jedan od konačnih ciljeva juda, prema njegovom osnivaču Jigoro Kano-u, da postanemo vrijedniji članovi zajednice.

Kakvi su tvoji klinci s poteškoćama? Kako bi ih opisala nekome tko ih ne poznaje?

- Svaki klinac je priča za sebe. U jednoj grupi imam klince s Down sindromom i Pavu (dečko s intelektualnim teškoćama). Ako si ikad potišten ili loše volje, dođi na 5 minuta treninga ove grupe i svanut će ti sunce J. Druga grupa su klinci iz Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, to su toliko zahvalna djeca da nemam riječi kojima bi ih dovoljno dobro opisala. Imaju stvarno puno energije i fascinantno je koliko discipline mogu postići na tom treningu i pozitivno im usmjeriti tu energiju. Treća grupa su djeca s cerebralnom paralizom i motoričkim teškoćama. Neki od njih ne bi propustili trening ni za što na svijetu. Na primjer, dvije sestre blizanke su u tri godine propustile tri treninga. To su klinci s voljom vrhunskih sportaša i željom svjetskih rekordera. Jako sam ponosna na sve njih, jer usprkos svojim teškoćama ostvaruju svoje ciljeve.

Koja je najveća lekcija koju si naučila od svojih klinaca?

- Teško mi je izdvojiti jednu, najbitniju lekciju. Kroz rad s osobama s invaliditetom proširili su mi se horizonti, shvatila sam da postoje ljudi koji uopće ne doživljavaju OSI kao dio društva ali i oni koji ih se čak i boje i ne znaju kako da im pristupe. Žalosno je da klinci u osnovnoj školi nemaju nekakvu sustavnu edukaciju putem koje bi stekli neposredni kontakt sa osobama s invaliditetom i naučili kako pomoći nekome ako je to potrebno. Ako ništa drugo, razvili bi možda više empatije u životu i shvatili da nije potrebno puno da nekome pomogneš.

Više sam zahvalna na stvarima koje ne proizlaze iz mog vlastitog odabira, od mjesta i uvjeta u kojima sam odrasla do toga da sam rođena bez invaliditeta, a pritom mislim prvenstveno na zdravlje. Upravo tu zahvalnost želim izraziti pomaganjem onima koji nisu imali tu sreću. Kada gledam svoje cerebralce koji idu npr. u redovnu nastavu, uče strane jezike, iznadprosječno su načitani, bave se pjevanjem, redovni su posjetitelji kazališta i imaju još hrpu drugih aktivnosti u životu, a ne mogu samostalno hodati, shvaćam kolika su mi životna inspiracija i zbog njih mi je misija razviti klub što je više više moguće.