Igranje s granicama

Vježbajući igramo se s granicama svog tijela - u svakoj poziciji dolazimo do razine koja nam je trenutno dostupna.

Današnji blog post bit će o tome - što je to što nas zaustavlja? Zašto je na grupnim satovima svaka osoba u različitoj varijanti iste pozicije? Zašto neki ljudi unatoč tome što godinama vježbaju ne mogu u sjedećem pretklonu dotaknuti noge prsima, dok su neki to sposobni već nakon nekoliko satova?

Dakle, govorit ćemo o granicama svojih mogućnosti kada je riječ o vježbanju.

Ono što je bitno kod granice je zlatna sredina. Naime, ako ne dotaknemo svoje granice, nećemo ih nikada niti pomaknuti, dakle nećemo napredovati. S druge strane ako forsiramo i idemo preko granica, riskiramo ozljedu.

Na kakve sve granice nailazimo dok vježbamo?

1. Fizičke granice

Ako ste ikada bili i na samo jednom našem satu, sigurno ste čuli uputu da u svakom položaju idete duboko do svoje granice ugode, te da tu ostanete i dišete. Da na senzacije koje se pritom pojavljuju odgovarate dubokim disanjem.

Vježbajući pomno, poštujući fizičke granice svog tijela, apliciramo dobro doziranu količinu stresa na naša tkiva - na mišiće, ligamente, tetive, kožu i fasciju.

Ukoliko idemo preko granice, tkiva se oštećuju i pitanje je vremena kada će doći do ozljede.

Ukoliko idemo ispod granice, ne podražujemo tkiva dovoljno i nema napretka.

Nužno je izazivati tijelo do granice ugode kada vježbamo kako bi ostalo bilo snažno i zdravo.

Kako prepoznati svoju granicu?

"Granica se postiže kada dajemo pozornost senzacijama" , kaže Bernie Clark u svojoj knjizi Your body, your yoga.

Drugim riječima - tijelo nam daje signale, na nama je samo da budemo iskreni i da obraćamo pozornost.

Na tjelesnoj razini postoji dvije vrste ograničenja - tenzija i kompresija.

Tenzija je ograničenje mekših tkiva - mišića, kože, ligamenata i zglobnih kapsula.

Kompresija je kada jedan dio tijela dotiče drugi - primjerice kada kost dotiče kost.

Tipično će početnike zaustavljati tenzija, dok će višegodišnje vježbače zaustavljati kompresija.

Tu dolazimo do još jednog argumenta koliko je besmisleno gurati se u položaje ako je kompresija ono što nas spriječava. Ako je uzrok naše granice dodir kosti o kost, a mi se guramo u položaj dublje, premda nam tijelo šalje signale da smo debelo prešli svoju granicu ugode, što se može dogoditi ako dovoljno puta dovoljno često ponavljamo takav obrazac osim ozljede?

2. Emocionalne granice

Emocije koje proživljavamo odražavaju se i na tjelesnoj razini. Npr. kada doživljavamo intenzivnu emociju straha, tijelo se trese. Kada smo presretni, tijelo skače od sreće. Kada smo zaljubljeni, imamo leptiriće u trbuhu.

Ponekad tijekom vježbanja dok se tijelo kreće otpuštamo neku emociju koju je tijelo pohranilo.

Meni se to dogodilo mnogo puta. Kod mene se najčešće radi o suzama tijekom dubokih pretklona ili se tijelo počne tresti u području zdjelice kada dotaknem svoju granicu u dubokim ekstenzijama.

Sada sam dovoljno iskusna da se u takvim trenucima legnem, umirim, potpuno opustim i puštam tijelo da slobodno pusti ono što je spremno pustiti.

....

Zato je bitno obratiti pozornost - možda nam emocionalne granice ne dopuštaju dalje jer bi dublji ulazak u položaj potaknuo otpuštanje za koje još nismo spremni.

No, kada dovoljno poznajemo svoje tijelo i kada je naše vježbanje izraz poštovanja i njegovanja tijela, pokretom možemo dotaknuti emocionalne granice i potaknuti njihovo otpuštanje.

Svi mi imamo različit omjer ruku, nogu i trupa. Postoje i znatne varijacije u kutu pod kojim bedrena kost i zdjelica čine zglob kuka, što direktno utječe na mobilnost kukova.

Također, svi mi imamo različito životno iskustvo i različite mehanizme nošenja sa stresom. Sve to određuje i naše mogućnosti kod vježbanja.

Nakon što ste ovo pročitali, lako je doći do zaključka da je bilo kakvo forsiranje i uspoređivanje s drugima suvišno i besmisleno.

Ne mogu smisliti prikladniji kraj ovog blog posta od svima poznate Molitve spokoja (Serenity prayer), koja u mnogo manje riječi kaže ono na što sam vam pokušala obratiti pažnju.