Život je igra ili što možemo naučiti od djece

Tko su majstori učenja?

Kada ljudsko biće najviše i najintenzivnije uči?

U dječjoj dobi, naravno. Djeca su prirodno znatiželjna, zaigrana, sve ih zanima. Premda su većinu vremena opuštena, djeca svejedno nauče tečno govoriti barem jedan jezik.

Do početka osnovne škole mnogo djece već zna čitati i pisati, znaju osnovne vitalne vještine potrebne za dobro snalaženje u okolini u kojoj žive i imaju određenu razinu emotivne inteligencije. A do prije 5 godina nisu znali samostalno obaviti nuždu!

Dakle, nisu se silili na učenje, nisu bili pod pritiskom niti stresom, a naučili su u 7 godina svog života više nego što će naučiti kroz sve druge godine koje im predstoje!

Kako je to moguće? Najnovija neuroznanstvena istraživanja dolaze do zaključka da je odgovor u zaigranom pristupu životu, učenju i preprekama s kojima se suočavaju dok savladavaju naučeno.

Osim što svemu pristupaju zaigrano, djeca se ne boje pogreške; svaka nova vještina koju uče podrazumijeva i mnogo grešaka. No, djeca znaju da su greške samo način na koji se stvari uče i baš ih briga ako padnu 100 puta dok pokušavaju skočiti preko prepreke - 101. put će preskočiti.

Djeca su majstori učenja, ali i igre.

Međutim, kako krene škola i obaveze i odrasla dob, igranje postaje sve neprihvatljivije, od nas se traži da "odrastemo" i shvaćamo stvari "na ozbiljan način", dakle da nam učenje nove vještine ili obavljanje posla bude izvor nervoze i napetosti.

Zaigranost se u našoj kulturi često veže uz dječju neozbiljnost i neodgovornost, dok se namrštene, ozbiljne osobe koje nemaju smisla za humor smatra odraslima i odgovornima.

Međutim, definicija zaigranosti (playfullness) kaže - the quality of being light-hearted or full of fun. Što ima loše u tome da smo mekog srca i da živimo život pun uživanja, smijeha, opuštenosti i blagosti?

Kada smo pod stresom, jedna od prvih karakteristika koje gubimo je upravo zaigranost.

Obrnuto od igre nije rad, jer posao se može obaviti i na način da budemo opušteni i nasmiješeni, odnosno da se "igramo posla". Dokazano je da baš kada se ne uspoređujemo i kada nismo previše opterećeni s ishodom svog nastojanja smo najkreativniji i najkvalitentije obavljamo zadaće. Zato ljudi koji imaju strast prema onome što rade ne osjećaju posebni umor i mogu mnogo dulje obavljati aktivnost nego kada se prisiljavaju da nešto odrade.

Obrnuto od igre je prisilni, forsirani rad, pun uspoređivanja, orijentiran na brzi ishod, pun nervoze i stresa.

Igra je prirodno i opušteno, a opet znatiželjno stanje u isto vrijeme. Kada se igramo, radimo nešto i dobro se osjećamo dok to radimo. Obavljen posao ili naučeno znanje jesu nusprodukt, no na tome nije fokus. Fokus je na uživanju u trenutku obavljanja određene aktivnosti, bilo to učenje, kuhanje ili vježbanje yoge . Kada se igramo, spontani smo i fokusirani - u idealnom stanju za odraditi kvalitetno neki posao ili naučiti vještinu koju želimo. Neurološke studije su pokazale da je u trenutku igre tijelo neurološki idealno integrirano - mozak luči dopamin i acetilkolin, neurotransmitere koji stimuliraju dio mozga zadužen za pažnju i pozornost, te izoštravaju pamćenje.

Jaak Panksepp, sveučilišni profesor na Bowling Green University, je u svojim istraživanjima na ljudima i životinjama došao do zaključka da je igra urođen, pozitivno motivirajuć i energetski optimalan način učenja. Primijetio je i da je aktivnost koja se radi kroz igru povezana s izlučivanjem opioida koji poboljšavaju pamćenje i uživanje.

Predlaže da ako želimo postati majstori svoje emocionalne stabilnosti, teško da ćemo naći "jačeg terapeuta od onog koji se nalazi u potencijalima igranja."

Osim u učenju novih vještina i radu, zaigran pristup životu djeluje pozitivno i na kvalitetu međuljuskih odnosa.

Profesor Steven Porges sa Sveučilišta Illinois dokazao je da zaigranost povećava osjećaj sigurnosti i opuštenosti između ljudskih bića. Tijekom zajedničke igre, mišići lica su opušteni, postoji više smijeha i kontakta očima, glas je mekši. Živčani sustav "suigrača" je aktivan, ali na opušten način.

Kada smo u prisustvu osobe meka i otvorena srca, koja ima veseo pristup životu, mnogo se smije i šali s nama na nježan način, i sami postajemo opušteniji.

Također, iz osobnog iskustva mogu reći da nema boljeg pristupa fizičkom vježbanju od zaigranog - ne shvaćajući se previše ozbiljno, spremni smo probati uvijek nešto novo, istovremeno se smijući sami sebi ako padnemo ili se osjećamo kao kruti bumbar dok pokušavamo napraviti neku elegantnu pozu. Zaigranost u vježbanju neće nas tjerati da se uspoređujemo, pa se nećemo osjećati loše, a i šansa za ozljedu će biti minimalna.

Sigurna sam da svatko od nas, ma koliko namršten bio, krije u sebi jedno radoznalo i zaigrano dijete koje jedva čeka da izađe na površinu i vodi nas kroz život svojom blagošću i znatiželjom.